FRANK M. ZISKUTRILERI I NOIR ROMANI
Durgalesu Italiano Deutsch English Français Español BCMS

DORGALI · BARBAGIA · SARDINIJA

Svaka zemlja
ima svoju sjenu.
Moja pripovijeda.

Ja sam Frank M. Zisku. Pišem trilere i noir romane smještene u kraj koji poznajem, među tišinama Supramontea i vezama koje oblikuju ljudske živote.

Uđite u moje priče
LJUDSKE PRIČE. PORODIČNE TAJNE.01 / MOJ SVIJET

ROMANI

Dvije knjige.
Jedna priča koja ostavlja trag.

Od Supramontea do tajni jedne porodice.
Put Eliasa Mereua, između istine i krvnih veza.

Naslovi i sinopsisi prevedeni su za ovu stranicu. Romani nisu dostupni u prijevodu na BCMS.

Naslovnica romana Sjena Supramontea — Frank M. Zisku — Naslovnica na italijanskom
Originalna fotografija © Valentina Spanu

KNJIGA I · NOIR TRILER

Sjena
Supramontea

Naslovnica na italijanskom

Krv prošlosti ne može se izbrisati. Ona čeka.

Pročitajte sinopsis

Kada Elias Mereu pobjegne iz Mamoiade kako bi započeo novi život u Dorgaliju, vjeruje da je iza sebe ostavio nasilje koje je uništilo njegovu porodicu. Ali u srcu Barbagije vrijeme ne briše krvne dugove.

Među tišinama Supramontea, stazama Tiscalija, klancima Flumineddua i planinama Mamoiade, svaki izbor vuče Eliasa prema sudbini od koje, čini se, nema bijega.

U zemlji u kojoj se zakon države prepliće s drevnim zakonom časti, istina uvijek ima svoju cijenu.

Naslovnica romana Sjena krvi — Frank M. Zisku — Naslovnica na italijanskom

KNJIGA II · NOIR TRILER

Sjena
krvi

Naslovnica na italijanskom

Jedna fotografija. Sigurnost koja počinje pucati.

Pročitajte sinopsis

Jedanaest godina Elias Mereu vjerovao je da su mu otac i brat stradali u krvnoj osveti. A onda jedna stara fotografija poljulja to uvjerenje.

U porodičnoj kući u Mamoiadi skrivena soba čuva crne maske, uspomene iz djetinjstva i dokumente povezane s davnom pljačkom. Prateći te tragove sve do Dorgalija, Elias otkriva koliko su mu toga prešutjeli ljudi kojima je vjerovao.

Neko ga prati. Dokumenti nestaju. Oni koji znaju istinu počinju strahovati.

Uz njega je Roberta, koja traži odgovore i više ne pristaje na laži. Ali svako otkriće približava Eliasa izboru: rasvijetliti smrt svojih najbližih ili pustiti da njihova krv zatraži još krvi.

O MENI

Frank
M. Zisku.

Moji korijeni.
Moj glas.

ROĐEN U NJEMAČKOJ
KORIJENI U DORGALIJU
PRIČE IZ SUPRAMONTEA

Zovem se Frank M. Zisku i pišem trilere i noir romane smještene na mojoj zemlji, Sardiniji.

Rođen sam u Njemačkoj. Moji roditelji, oboje Sardinci iz Dorgalija, otišli su tamo zbog posla. U Njemačkoj sam odrastao i išao u školu do svoje jedanaeste godine. Godine 1985. došao sam u Dorgali, gdje sam godinu dana živio s bakom i djedom prije nego što su se vratili i moji roditelji.

Ovdje sam izgradio svoj život. Imam prijatelje u mnogim mjestima i duboko sam vezan za Barbagiju, njene ljude, običaje i proturječnosti. Sardinac sam i ponosim se time. Vjerujem u nezavisnost Sardinije i pravo našeg naroda na samoopredjeljenje, na slobodu da odlučuje o vlastitoj budućnosti. To uvjerenje prati me oduvijek.

Svoju sam zemlju prošao pješice i motociklom, a istraživao sam je i pod zemljom, baveći se nekoliko godina speleologijom. Bio sam enduro vozač i strastveno volim putovanja motociklom: na dva točka proputovao sam dobar dio Evrope, sam i u društvu. Volim planine, more i tajne Sardinije. Ali u Supramonte se vraćam u potrazi za nečim što osjećam duboko svojim.

Upoznajte me bolje

Poznajem noći pod otvorenim nebom, staze i put od mora do planina. Volim zastati na arheološkim nalazištima, odvojiti vrijeme za tišinu i meditaciju. Na nekim mjestima osjećam posebnu energiju. Taj osjećaj unosim i u svoje priče.

Volim odlaziti na svetkovine naših mjesta: svako ima svoje običaje, nošnje, vjerovanja i poseban način okupljanja. Posebno volim vrijeme karnevala, drevne maske Barbagije i atmosferu oko vatri svetog Antuna. To su dani susreta, otvorenih vinskih podruma i mladog vina: trenuci u kojima još snažnije osjećam vezu sa svojom zemljom i njenim ljudima.

Mnogo čitam, u prosjeku između osamdeset i stotinu knjiga godišnje. Oduvijek sam zapisivao misli i pjesme. S vremenom me ljubav prema trilerima i noiru navela da potražim neku dužu priču koju bih mogao ispričati.

Gubitak oca, kada sam imao dvadeset godina, duboko je obilježio moj život. Moja majka Lina uvijek je bila uz mene: mnogo se žrtvovala i mnogo mi pomogla. Duboko sam joj zahvalan.

Moj brat Giovanni sedam je godina mlađi od mene i već dugo živi daleko od Sardinije. Dijelimo taj osjećaj povratka: i on, kada stigne, osjeti potrebu da duboko udahne zrak svog doma. Volim misliti da nam je to prenio naš otac i da nas to i dalje povezuje.

Tokom godina prolazio sam i kroz teška razdoblja zbog zdravstvenih problema. U njima je pisanje zauzimalo sve više mjesta u mom životu. U julu 2025. započeo sam rad koji je za trinaest mjeseci prerastao u priču, kasnije podijeljenu u dva romana: Sjena Supramontea i Sjena krvi.

Dok pišem, najviše me privlači ulazak u unutrašnji svijet likova i pripovijedanje o odnosima među ljudima. Misterij se rađa i iz mjesta koja poznajem, iz dojmova koji me prate dok ih obilazim.

U mojim knjigama živi Sardinija koju doživljavam svakoga dana: ponosna, složena, puna ljepote i teškoća. Želim pripovijedati o njenim ljudima, tradicijama i proturječnostima, zajedno s osjećajem tajne koji u meni neka mjesta neprestano bude.

MOJA ZEMLJA

„Sardiniju
treba živjeti
da bi je se razumjelo.“

Volim putovati. Ali jedan od najljepših dijelova svakog putovanja jest povratak kući. Kad se iskrcam u luci ili izađem iz aerodroma, a još više kada se približim svom kraju, sasvim prirodno duboko udahnem. Osjetim miris Sardinije: mirtu, crniku, mediteransku makiju. Blizu mora snažno se osjeti sol u zraku. To je miris doma.

Sjećam se povrataka iz Njemačke sedamdesetih i osamdesetih godina na onim starim brodovima. Kad bismo stigli kući, moj bi otac duboko udahnuo i oči bi mu zasuzile. Vratio se. Nakon toliko godina teškog rada u fabrici, poželio se vratiti na Sardiniju. U jedno je bio siguran: htio je da mu život završi kod kuće, na njegovoj zemlji, među njegovim ljudima. Po povratku se posvetio zemlji i vinogradu. Tu smo zemlju kasnije naslijedili, a na njoj i danas rastu naše masline. Još pamtim taj udah i te suzne oči.

Možda upravo od njega dolazi moj osjećaj povratka. Lijepo je otići, upoznati druga mjesta, ali lijepo je i vratiti se i ponovo udahnuti ovaj zrak.

Živjeti na otoku znači poznavati i udaljenost i teškoće. Ali ta nas je izoliranost učinila domišljatima, upornima, sposobnima da pronađemo vlastiti put.

Tako osjećam svoj narod: izvana tvrd, a mekog srca. Gostoprimstvo Barbagije poznajem kroz prijateljstva, domove i ljude. Kad osvojite naša srca, otkrijete koliko znamo dati.

FRANK M. ZISKU